Plesna scena.hr

Plesni „portal u nadrealno“

Zadarski plesni ansambl i Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Brevijar: Volite li Zadar?, autorica Sanja Petrovski

• 
  
  Da odmah odgovorim na naslovom postavljeno pitanje: da, volim Zadar. I Zadarski plesni ansambl koji je kroz tri desetljeća djelovanja pod neumornim i nadahnutim vodstvom Sanje Petrovski oplesao svoj grad i omekšao njegov lijepi kamen pretačući znakove i riječi, skulpture i arhitektonske forme u živa tijela koja prenose sjećanja i poruke vremena; i tijekom tog entuzijastički upornog, radnog i umjetničkog kontinuiteta stasao u respektabilnu profesionalnu skupinu pod čijom je zastavom u Brevijaru nastupilo čak sedam odličnih plesačica (ovdje potpisanih i kao sukoreografkinje) bogatih osobnosti, da krenem od Nataše Kusture, Anđele Bugarije i Josipe Štulić preko Patricije Gospić i Natali Mahmić do Bernarde Klarin i Korine Oltran.
  
  Premijerom predstave Brevijar: Volite li Zadar? 27. lipnja 2025. započelo je 31. Zadarsko kazališno ljeto, a ja sam se zaletjela na reprizu 27. siječnja 2026., koja je u HNK-u Zadar okupila lijepi broj posjetitelja. Predstava je hommage gradu i jednom od njegovih protagonista, Anti Perkoviću, prerano preminulom publicistu, rock glazbeniku, izvođaču i autoru „turističkog vodiča za početnike“ Volite li Zadar?. „Brevijar“ u naslovu svjesno priziva i onaj neizrečeni dio sintagme: „mediteranski“ prema poznatoj knjizi Predraga Matvejevića kao i poetsku formu u kojoj se intimni doživljaj prepliće s materijalnom i onom drugom: sanjanom, naslućenom, propusnom, prepričavanom, izmaštanom baštinom grada. Uostalom brevijar je prema latinskom breviarium kratak popis, pregled. A u ovoj izvedbenoj, tjelesnoj formi nižu se žive slike, scene asocijativno vezane uz poznate detalje iz života grada, Perkovićeve pjesme i komentare grada. Ima tu motiva poput „zlato i srebro Zadra“ (konceptualno i duhovito postavljenog kao revija visoke mode s folijama, na Perkovićevu pjesmu Svi me vole dok me ne upoznaju), šum mora na orguljama, pa sjećanje na ulične glazbenike (Žarko Marinković se uživo, s gitarom, priključuje plesačicama) uz sjajan ritmički dijalog Nataše Kustura i Marinkovićeva bubnja; žestoki turistički tehno (glazbeni broj Jere Šešelje), posveta Vlaji, oriđinalu zadarskih ulica, ili tradicionalne šetnje, raspjevanog đira po Kalelargi uz nestašnu izvedbu (li li) Lipe li su Zadarke divojke, ženske klape Zadarskog plesnog ansambla predvođene beskrajno šarmantnom Josipom Štulić, u interakciji s publikom…
  
  Na početku, kaže Perković (preko snimke naratora Alena Liverića): „Grad je uništavan i preslagivan toliko puta da je nevjerojatno kako je, gadnoj povijesti usprkos, uspio sačuvati antički raster ulica. U Zadru, na isječku zemlje prosječnih dimenzija 750 sa 330 metara, čeka nas intenzivan koktel cjelokupne povijesti od antike naovamo.“ I tu se negdje krije ključni motiv predstave: preslagivanje (kamena) kao uvijek ponovno postavljanje tijela (plesača i grada) u prostor; oni aktivni snažno i uporno donose beživotne terete (plesačice nose, unose jedna drugu) da bi oblikovali novu scenu iz koje kreću u sljedeću temu. Taj „intenzivan koktel“ raznolikih oblika utjelovljavanja Zadra glazbeno je scenski kolaž koji se razvija po intuitivnoj, asocijativnoj, dinamički vođenoj dramaturgiji premreženoj repetitivnim preslagivanjem i postavljanjem izvođačica, ali ne na početak. Nekako je sve, tekst, glazba i pokret, upleteno u zajedničku misiju predstave: energični, radosni, sjetni, protestni, nostalgični, živi, divlji, tjelesni, prisni, plesni, voljeni Zadar.
  
  Istovremeno, kao osoba koja prati Zadarski plesni ansambl od njegovih početaka, rekla bih da je ova produkcija ujedno i podsjetnik na minulih trideset godina njihova djelovanja, na bezbroj produkcija, ulovljenih prigoda, izvojštenog prostora za ples, ljetne okupacije kamenih terasa, trgova i bunara, ruševnih (i puno kasnije obnovljenih) palača, brojnih gradskih prostora u koje se upisao ples. Stoga je Perkovićev vodič bio sjajan okidač za sabiranje trajnih tema osjećanja i tjelesnog posredovanja grada koje ansambl pod Sanjom Petrovski uzgaja godinama. U tom otvaranju i čuvanju plesnog „portala u nadrealno“ („mjesta gdje će te stvarnost najteže zateći“ rekao bi Ante Perković) izmijenile su se generacije vrijednih i sposobnih, lipih divojki (i poneki dragocjeni momak), koje su pomalo izmijenile plesnu kartu Hrvatske, kako u Zadru, tako i izvan njega.
  
  A koprodukcija s HNK-om Zadar, koja potencijalno obećava primjereni izvedbeni prostor tijekom cijele godine, novi je, zasluženi i iznimno važni korak u radu ansambla. Nadam se da će voljeni Zadar uzvratiti ljubav?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. veljače 2026.
  
  Brevijar: Volite li Zadar
  prema ulomcima knjige Volite li Zadar Ante Perkovića
  koncept, režija i koreografija Sanja Petrovski
  scenografija John Čolak, glazba Ante Perković (Postoji plan, Svi me vole dok me ne upoznaju, 0:0 u gostima), Jere Šešelja i Žarko Marinković, oblikovanje svjetla Gaolen Matulina, oblikovanje tona Jere Šešelja, odabir kostima i rekvizite Sanja Petrovski
  izvođačice i sukoreografkinje: Anđela Bugarija, Patricia Gospić, Bernarda Klarin, Nataša Kustura, Natali Mahmić, Josipa Štulić, Korina Oltran
  scenska podrška Marta Huber, Andrea Lauš, Nina Pavić, Ljupka Petrovski, Mia Šare, Josipa Žunić
  narator Alen Liverić

Piše:

Maja
Đurinović