Plesna scena.hr

Kompleksno prožimanje disparatnih obličja

Kamo ćemo kad se staklo razbije? & Lutke i koze, Zrinka Užbinec

• 
  
  Sredinom siječnja u maloj dvorani Pogona, plesna umjetnica Zrinka Užbinec sa svojim je suradnicima pripremila događaj u ležernom, inovativno intermedijalnom formatu, sintezu predstavljanja umjetničke knjige Kamo ćemo kad se staklo razbije? i koreografske izvedbe Lutke i koze. Oba autorska rada – knjiga i izvedba, plodovi su doktorske disertacije pod nazivom Kretanje između slatkoće i nasilja: Koreografsko istraživanje. Koreografija je razvijana tijekom prethodne tri godine, i zaživjela je u više prikazanih iteracija; u Hrvatskoj u Galeriji Močvara (2022.), u Dubrovniku povodom izložbe Vidljive (2024.), te iste godine na Improspekcijama u Tala Ple(j)su. Istraživanje utkano u koreografiju, inicirano „kao rasprava s libretom baleta Coppélia“ iz 1870., pretočeno je zatim u medij knjige, prateći stvaralački dijalog između Zrinke Užbinec i Ane Fazekaš o idejnim premisama, nastojeći procesualnu izvornost obuhvatiti u tehničkim, autoteoretskim, fikcionalnim i poetskim registrima. (Kako to tumači dramaturginja Rose Postlethwaite u uvodniku knjige, uz opisno tumačenje metodologije svakog od navedena četiri registra.) U okviru autorskog shvaćanja rada kao „koreografskog manifesta o odnosu između ljupkosti i nasilja“ (više ovdje/), ističe ključni krovni pojam „metastabilnost“, preuzet od filozofa individuacije Gilberta Simondona.
  
  Na početku neformalnog okupljanja, izložbeni postav u bijelom ambijentu male dvorane Pogona, omogućio je detaljno razgledavanje prostorne instalacije namijenjene izvedbi, sa staklenom ljuljačkom i nizom od 64 staklene pločice raspršene po podu izvedbenog prostora. Na njima su otisnute riječi, asocirane s baletom Coppélia – od opisa mjesta, radnji, tipologije pokreta, orijentacije do scenografskih i kostimografskih elemenata. Tim je postalo jasno da staklo ne upućuje samo u materijalnost jezika, nego i u materijalnu slikovitost izvedbe, ali na razini poticanja gledateljskog imaginarija. Eterična stakalca dimenzija dlana, u prostoru su formirala konceptualnu, gotovo martekovski (blisko nematerijalizmu konceptualnog umjetnika Vlade Marteka) riješenu sceneriju mikroskopskih uzoraka, sastavljenu od kolažiranja jezičnih slika premreženih fosiliziranim ostatcima. Tjelesnosti je time dana dimenzija zamiranja, nadilaženja, jer su u pločicama forenzički prikupljeni i konzervirani uzorci tkanina, perja, kose, kože, noktiju pa i egzoskeleta gmazova i insekata.
  
  Zatim je u neformalnom čitalačkom okupljanju, koji je inicirala autorica obilazeći pojedine skupine posjetitelja i čitajući ulomke iz knjige, svatko imao priliku naznačene linije traganja u jeziku na svoj način prispodobiti materijalu staklenih pločica. Nakon što je posjetiteljima omogućeno da prelistaju knjigu, jedni drugima pročitaju fragmente koji su im privukli pozornost ili prokomentiraju fotografije i crteže osa i stjenica; tek kada su u flowu druženja i komentiranja prikupljeni dojmovi, započela je izvedba. Naslovni ili provodni motivi lutke i koze, u knjizi su dotaknuti putem sugestivnih slika nađenih mrtvih tijela asociranih s počinjenjem feminicida i isticanjem motiva jarca (koze), kao arhetipa žrtvene životinje, etimološkog roditelja tragedije.
  
  Coppélia je relikt kojemu se ulazi u trag, poput dijelova razbijenog zrcala. Raspršeni fragmenti, naznake su senzibiliziranog terena za čitanje koreografije, naznake pojedinih faza radnog zadatka, ali i krhkih prisutnosti u koje ne bi trebalo ugaziti. Jasno je da za tim djelom autorica ne poseže kao za predloškom; u feminističkoj perspektivi prije joj služi kao ilustracija neosviještenih obrazaca konstrukcije ženskosti u baletnoj tradiciji. Polemički ton s tim djelom gradi kroz strukturalnu razinu izvedbe, gdje je Coppélia rastvorena kao skeletna skica riječi koje su ideje, mreža narativa u koju se upada. Tijekom izvedbe izvođačica se koristi staklenim pločicama kao konceptualnim okidačima ili svojevrsnim kontrolnim točkama na koje tjelesno reagira.
  
  U dekonstruiranim uvjetima, autorica solo izvedbu postavlja kao izazov transformacije odnosno prijelaza iz neživog automata u osjećajuće, živo biće, iz afirmacije daha u žrtveni gubitak, iz toplokrvnog raspada u parazitski oblik, u vampirskog insekta. Kada afirmira lutku, pokreti koji proizlaze iz suspenzije emocionalnog naboja sijeku prostor poput noža i ostvaruju napetost, čineći vidljivima prozirne, ali osjetno tvrde zidove plesačke kinesfere. Svaki izbačaj u prostor, glavom, rukom ili nogom izgleda poput udarca, proboja; sa svakim pokretom u prostoru rezonira nešto nepodatno i puno koncentrirane težine, ali očigledno dotaknuto tjelesnim naporom. Nukleus monolita se rasteže iznutra, muku njegove poljuljanosti pratimo izvana.
  
  Kretanje je temeljeno na orijentaciji, zadržavanju mikrolokacija i prijelaznih zona. Precizna usmjerenja i stalne promjene osi djelovanja, realiziraju tijelo koje se ne kreće slobodno ususret prostoru, nego se bori s tjeskobom pozicioniranja i traženja mjesta u različitim razinama svoje kinesfere, ispitujući mogućnosti da se istovremeno bude u komunikaciji s kretanjem naprijed ili postrance ili unatrag. Drugi je važan motiv koža, koža koja se svlači, označena kao omotač i mjesto prijelaza, pa se zahvaljujući i kostimu, volumen tijela naizgled lista u slojeve koji se sukcesivno otkrivaju pa zatvaraju. Bijeli kostim s crvenim tiskanim slovima trgovačkog branda, sačinjen je od tyveka, sintetičkog materijala bliskog papiru, tkanini i foliji koji se široko primjenjuje za ambalažiranje, za zaštitnu odjeću, ali i za muzejsku konzervaciju, posebice u svrhu zaštite od prašine. Umjesto izrezanih stražnjih džepova, u rasporene rupe plesačica provlači krajeve prednje strane košulje, uvire prednji u stražnji dio kostima, izvlači produžetke kralježnice, nalik repićima (ili rogovima?).
  
  U izvođačkoj energiji struje note usklađivanja i korigiranja prostorne inteligencije, brižljivo segmentiranje i mjerenje prostora. Ima i bakantskih elemenata i animalnih, izazivajućih pogleda i žrtvene nemoći, kompleksnog prožimanja disparatnih obličja, a svi su oni u suglasju s dosljedno razvijenim i kompaktno stvorenim ozračjem. Energetska prisutnost izvođačice istodobno je monumentalna i strogo kontrolirana, s tendencijom samoponištavanja, čime se gradi dosljedno stanje visoke napetosti kao temeljni dramaturški princip izvedbe. Volja, moć i kontrola uprizoruju se kroz režime tijela, ali ostaju negdje izvan njega, na razini prisutnosti ideje nepoznatoga mjesta, na kojemu uzbuđenje može biti strah, ali i sloboda.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 24. siječnja 2026.
  
  Lutke i koze
  ideja, koreografija i izvedba Zrinka Užbinec
  koreografska podrška Antonia Dorbić, Ana Kreitmeyer, glazba Bojan Rotkvić, umjetnički suradnik, kostim Silvio Vujičić
  
  knjiga Kamo ćemo kad se staklo razbije?
  tekstovi Ana Fazekaš, Zrinka Užbinec, Rosa Postlethwaite, uredila Ana Fazekaš, oblikovanje Mladen Donadini, fotografije Ivan Slipčević, nakladnik Centar za dramsku umjetnost (CDU)
  
  Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.

Piše:

Jasmina
Fučkan